Veritatis splendor https://blog.dnevnik.hr/timotej
petak, 09.07.2010.
Od samoobrane do predaje
Svatko od nas živi u nekoj vrsti utvrđenog grada. Gradimo zidove okolo svoga grada i pretvaramo ih u tvrđavu u najboljem slučaju ili, možemo reći, u neosvojivu tvrđavu u najgorem slučaju. Ulažemo mnogo energije u svoju samoobranu. Psihologija je obradila ovu samoobranu i govori o nizu mehanizama za obranu. Nikad se u povijesti nije toliko govorilo o razoružanju kao u naše vrijeme. To nas ispunja radošću. Istovremeno pitamo se da li je nutarnja obrana ikad bila tako neoboriva i masovna kao baš sada. Nažalost, vrlo je teško s nutarnjim razoružanjem. A ispravno je ustvrditi da razoružanje između različitih naroda i država, ako nije građeno i na razoružanju u čovjeku pojedincu i njegovu srcu, neće nikad voditi niti dovesti do trajnih, sigurnih i pouzdanih rezultata.
U svezi s našom samoobranom potrebno je da si postavimo nekoliko jednostavnih i jasnih pitanja. Na primjer ovo: što mi zapravo branimo, zašto to branimo i od koga se branimo?
Što je to što ti braniš? Očito nešto što je slabo, lomljivo, krhko. Nešto što je u stalnoj potrebi za zaštitom jer svi to mogu pregaziti. Ono što braniš i čuvaš jest tvoj prividni JA, laž i iluzija. Tvoj pravi JA, božanski, vječni život u tebi, ne treba čuvati. Nikad ga smrt ne može zarobiti jer to jest život. Ako je tvoj pravi JA božanski, onda je svaki oblik čuvanja ili branjenja potpuno nepotreban. Ne moraš braniti Boga, on se sam snalazi.
Podržavati fantoma (avet) u životu i toviti ga jest razbacivanje vremena i uzaludno trošenje energije. Nije li strašno utrošiti sve svoje životne snage i sav svoj život podrediti nastojanju da se održi na životu nešto što nikad nije imalo niti može imati neku zbilju, nešto što je samo proizvod naših misli? Ono što čuvaš i braniš jest zrcalo za koje vjeruješ da postoji i koje odražava ono što drugi, nepouzdani ljudi (Novi zavjet te ljude naziva «svijet») o tebi misle. Ali ono što ti jesi nije ovo zrcalo, nego sasvim neko drugo, naime ono što odražava Boga. Ti si stvoren u Sinu i u Njemu odražavaš Oca. Ovo zrcalo ne treba zaštitu ili čuvanje jer se nikad ne može razbiti.
Štiteći svoje prividno JA, svoj «EGO», srozavaš sama sebe na nešto vrlo bijedno. Sam sebe uklanjaš s prijestolja i stavljaš na to isto prijestolje provalnika. Zaboravljaš da si dijete svjetla i sam sebe pretvaraš u dijete mraka.
Zašto braniš sam sebe? Zato što se bojiš. Možeš li biti iole drukčiji nego obuzet strahom kad se razdvajaš od svoje istinske i prave naravi i prepuštaš razmišljanjima drugog? Kad se poistovijetiš sa svojim malim, iluzornim JA, tvoj se život neizbježno stavlja pod znak straha. Izložen si svim mogućim i nemogućim napadima. Naprotiv, živiš li u svom središtu, a to je Bog, svaki strah nestaje. «Nitko mi život ne oduzima, nego ga ja sam od sebe polažem» (Iv 10,18).
Od koga ili čega se braniš? Na kraju krajeva, braniš se od istine, od Boga. Sva se tvoja obrana sastoji u tome da održavaš na životu svoj mali prividni JA, a to istovremeno znači savršeno nijekanje svoje vlastite naravi. Štiteći fantoma (avet), potiskuješ svoj pravi JA. Ovo potiskivanje je neizmjerno opasnije nego što to Freud govori. Tako dugo dok naš mehanizam obrane djeluje, ostajemo na vanjskoj čovjekovoj razini. Tada naš istiniti JA nema nikakve prilike. Budući da je naš istiniti JA «zajedničar božanske naravi» (2 Pt 1,4), u krajnjoj liniji štitimo se od samog Boga.
Sav duhovni razvoj ide za tim da slomi ovu obranu. Što si dalje došao u ovom procesu, tim jasnije uviđaš da «neprijatelj» od kojeg se braniš jest Bog, Bog, koji nije dalek, nego je najdublja bit ili jezgra tvoga bića. Postaje sve jasnije da ono prema čemu se ide jest predaja pred Bogom i dopuštanje da Bog stvara kako On želi. On te stvara kao svoje dijete, on ti udahnjuje svog Duha. Od toga nije potrebna nikakva obrana. Ali prelazak iz samoobrane u predaju donosi mnogo kriza. Zadnja i odlučujuća kriza je tamna noć.
Zašto je ova kriza tako strašna, zašto se tako teško oprostiti od svake samoobrane i predati se pred Bogom? Možda zato što tada gubimo pravo na samoodlučivanje. Postajemo potpuno ovisni, nesposobni učiniti nešto sami od sebe. Ne može se više nečim upravljati ili nešto programirati. A budući da nam se čini od velike životne važnosti da možemo samostalno oblikovati naš život, ovo se, kad samouprava prestane, doživljava kao umiranje. Od triju redovničkih zavjeta (poslušnost, siromaštvo, čistoća) poslušnost je najteža jer od nas uzima ono uza što mi najviše vežemo našu osobnost i uopće ljudsku vrijednost: da sami odlučujemo o svom životu.
Prvi grijeh je bio pobuna. Prije grijeha bilo je stalno pitanje: Što ti, Bože, hoćeš? Grijehom se ovo pitanje pretvorilo u: Ja hoću! Čovjek je odbio da kruži oko Boga i počeo je kružiti sam oko sebe. Ljubav se pretvorila u narcizam. (Grčki mit pripovijeda o lijepom mladiću koji je prezreo i odbacio ljubav brdske nimfe po imenu Eho te je bio prisiljen za kaznu zaljubiti se u svoju vlastitu sliku u jezeru. Na smrt je izgladnio i pretvorio se u lijep cvijet - narcis.) Narcizam je bolesna zaokupljenost samim sobom, zaljubljenost u vlastiti JA. Bog je oblikovao čovjeka: «Hvala ti što sam stvoren tako čudesno» (Ps 139,14). Da, On ga je učinio «malo manjim od Boga» (Ps 8,6). Ali time se izložio riziku da se čovjek zaljubi sam u sebe. Umjesto da posvuda otkriva Boga, čovjek sada gleda vrlo često sebe u zrcalu. Kad jedne mračne večeri imaš upaljeno svjetlo u svojoj sobi i pogledaš kroz prozor, možeš birati dvoje: ili vidjeti stvarnost vani ili svoju vlastitu sliku u zrcalu. Ti sam biraš.
U tamnoj noći Bog čini sve što može da bi pridobio čovjeka da napusti svoju vlastitu sliku u zrcalu. Bog zna da čovjek nastavlja umirati od gladi tamo gdje stoji nagnut nad vodom i u zanosu nad samim sobom. Ali čovjek je tako vičan živjeti život umiranja da si ne može zamisliti drugi život. Izgleda mu kao da bi odmah umro ako se ne bi više mogao diviti sam sebi.
Konačna predaja nije samo tvoje djelo. Ona se događa tek tada kad ti Bog zada konačan udarac svojom milosti. Ali ti možeš ubrzati taj razvoj tako da već sada, koliko možeš, počneš tako živjeti kako misliš da ćeš živjeti nakon predaje.
Ono po čemu prepoznajemo ljude koji su se predali Bogu jest da planiraju manje. Umjesto da planiraju, oni slušaju i čekaju. Slijede samo one planove koje su primili slušanjem Mudrosti koja nije njihova vlastita. Čekaju dok ne prepoznaju što moraju činiti, i to onda čine. Nije li ludost stalno planirati kad ne znamo niti što je pravi cilj niti koji putovi vode do cilja? Planiramo kako bismo riješili problem, a u biti i ne znamo koji je naš pravi problem.
Planiranje je često oblik obrane. Želimo obavljati kontrolu nad opasnom i pomalo prijetećom budućnošću. Pokušavamo programirati budućnost kako bismo bili sigurni da nas neće uništiti. Želimo se osigurati kako bismo imali dovoljno u skladištu i kako ne bismo upali u nevolje. Zanosimo se lažnim uvjerenjem kako smo dovoljno naučili od prošlosti i kako možemo sada pametno upravljati budućnošću. Uvijek su naša ranija iskustva ta koja odlučuju kako ćemo postaviti planove za budućnost. Na taj način blokiramo razvoj. Ne može se nikad ozbiljno dogoditi nešto novo jer je uvijek naše staro iskustvo ono koje diktira našu odluku.
Štitimo se od stvarnosti, od radosti, mira i slobode. Želimo moć stvaranja preuzeti u vlastite ruke umjesto da dozvolimo da ona miruje u Božjim rukama. Morali bismo se naučiti prihvaćati Božje planove. Oni su uvijek dobri i puni ljubavi. Ako već moramo planirati, potrebno je ovo znati: planovi do kojih dolazimo osluškujući, obično se razlikuju od planove koje mi sami izmišljamo.
Ako se želimo zaštiti pod svaku cijenu, onda ćemo se prisjetiti da je jedina prava zaštita potpuno povjerenje u Boga u sadašnjosti. Tada smo učinkovito zaštićeni od svih opasnosti. Ovo povjerenje daje Bogu slobodu da sam upravlja i oblikuje budućnost. Svaka naša obrana jest zapreka Bogu da nam se sâm dadne. Odsutnost obrane je jedino što se traži kako bi istina zasvijetlila u punom sjaju. Što se prije prestanemo štititi od svjetlosti, to prije će se svjetlost početi prelijevati u nas i postat ćemo «svjetlost u Gospodinu« (Ef 5,8).
Wilfrid Stinissen, "Noć je moje svjetlo"
četvrtak, 08.07.2010.
Ponizno mišljenje od sebi
1. Svaki čovjek, po svojoj naravi, teži za znanjem.
2. Zaista, bolji je siromašan seljak koji Bogu služi od uznosita filozofa koji putove zvijezda proučava, a svoju dušu zaboravlja.
3. Tko sebe dobro poznaje, malo se cijeni i ne daje mnogo na ljudsku hvalu.
4. Kad bih znao sva znanja svijeta, a živio bez ljubavi – što bi mi to koristilo pred Bogom, koji će me suditi prema djelima?
5. Stišaj preveliku želju za znanjem jer u njemu je mnogo nedoumica i zabluda.
6. Oni koji mnogo znaju, žele da ih smatraju učenima i zovu mudrima.
7. Toliko je toga nevrijedno znati, a duši jedva malo ili nimalo koristi.
8. I vrlo je nerazborit onaj koji se koječega laća, a ne onoga što koristi duši.
9. Obilje riječi ne siti dušu, već duh obnavlja čestit život, a čista savjest temelj je snažna pouzdanja u Boga.
10. Što je tvoje znanje obilnije i veće, to ćeš strože biti suđen nisi li i toliko svetije živio.
11. Ne uznosi se stoga zbog svojih umijeća i spoznaja, radije živi u brizi za primljeno znanje.
12. Ako smatraš da mnogo znaš i dobro shvaćaš, ipak se sjeti koliko je još toga što ne znaš.
13. “Ne uznosi se”, radije razmišljaj o svojemu neznanju!
14. Zašto bi se nad bilo kim uzdizao kad ih je mnogo od tebe učenijih i vještijih Zakonu?
15. Želiš li znati i naučiti nešto korisno, neka ti bude drago ostati nepoznat i nepriznat.
16. Ovo je najuzvišeniji i najkorisniji odabir: istinski upoznati sama sebe i smatrati se neznatnim.
17. Do sebe ništa ne držati, a o drugima uvijek misliti dobro i plemenito, to je velika mudrost i savršenost.
18. Vidiš li koga da javno griješi ili nešto tako krši, ne smatraj sebe boljim. Ne znaš koliko ćeš dugo ostati dobar.
19. Svi smo slabi, ali nikoga ne smatraj slabijim od sebe.
Toma Kempenac, "Nasljeduj Krista", I. Knjiga, 2. poglavlje
četvrtak, 24.06.2010.
Bože, tko si ti?
Vjerovao si da znaš dosta o Bogu, a sada se pokazuje da ništa više nije u redu. Bog je potpuno drugačiji. Bog, za kojeg si mislio da Ga poznaješ, bio je u neku ruku projekcija: zamišljao si Ga kao produžetak dobrote i ljubavi što si iskusio u svom životu. Ali istiniti i pravi Bog nije sličan projekciji. Ako je On pun ljubavi, onda je to na drugi način nego što smo mi ljudi. Negativna teologija ovdje uvelike slavi pobjedu. Ako si ranije molio: «O Bože, kako si dobar!», sada moliš: «Bože, tko si Ti?»
Noć duha je prijelaz od imanentnog na transcendentnog Boga. Bog, koji je dosada bio Bog za tebe, tvoja radost, tvoja utjeha, tvoje blaženstvo, povlači se i postaje nedohvatljiv. Božje lice nije više okrenuto prema tebi i Njegov pogled ne prebiva više na tebi. Sada je osjećaj takav. «Ovo bi se stanje moglo opisati kao osjećaj da živiš bez Boga, kao osjećaj da Te je On kaznio i odbacio kao žrtvu Svoje nesklonosti i ljutnje» (Tamna Noć II 6,2).
Onom brzinom kako Bog postaje drugačiji, mijenja se također tvoja vjera. Izgleda kao da si na putu da izgubiš vjeru. Budući da je Bog u kojeg si ranije vjerovao i imao povjerenje, nestao, nemaš ništa više na što bi «objesio» svoju vjeru. Vjeruješ upravo u ništa. Može li se ovo zvati vjera?
Biblija, osobito Knjiga psalama, uči nas da je vjera šira i da najčešće ima veći domet nego mislimo. Postoje vjernici u Izraelu koji se tuže kako su izgubili Boga. «Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? Daleko si od ridanja moga» (Ps 22,2). Ove jadikovke su stavljene u molitvenik Izabranog naroda kako bi svima bilo jasno da vjera ne isključuje niti ovakvo stanje. Ovo također pripada vjeri. Vjera može biti takva. Ovo ljudsko iskustvo «gubitka Boga» može se dogoditi u okviru vjere Izabranog naroda.
Ovaj i slični psalmi poučavaju Izabrani narod - a i nas - da je vjera veća tajna nego što možemo i pomisliti. Vjera se sastoji u tome da vjeruješ u Boga, a ne u ono što si ti iskusio da je Bog. Bog sada ima dopuštenje da bude ono što On u sebi jest umjesto da bude ono što ispunja tvoje potrebe. Napuštaš subjektivni djelokrug i otvaraš se za objektivnu stvarnost.
U dvama poglavljima pokazuje Ivan da nitko tko traži Boga, ne može izbjeći ovu bolnu noć (2-3). Da se ne znam kako strogo odričeš ili da se ne znam koliko puno bacaš u zagrljaj askeze, još uvijek postoji osnova za zaokupljenost samim sobom. Na ljubav spada da te učini sretnim. Dokle ljubav to čini, ne preostaje ti ništa drugo nego da se vežeš za tu sreću. Kako bi mogao ne biti radostan zbog žudnje ili čežnje koju voljeni pobuđuje? U svakoj ljubavi koja nije potpuno prekaljena, nalazi se jedan mali tajni kutak gdje EGO potajno promatra ljubav i u njoj uživa. Usprkos svim lijepim riječima o žrtvi i nesebičnoj ljubavi, gojiš neka očekivanja i postavljaš uvjete. Ne ostavljaš Ljubljenog na miru. Želiš da odgovori na tvoju ljubav i ispuni tvoje čežnje.
Ne postoji drugi put u slobodu nego da Bog odlučno odbije ispuniti tvoje uvjete. U toj se frustraciji koja nastaje kad čuješ samo jeku svoga vlastitog povika, a ne razabireš nikakav odgovor - u slučaju da si frustraciju prihvatio cijelim srcem i na nju potvrdno odgovorio - tope i posljednji ostaci sebičnosti. Upravo je cilj ljubavi da potpuno izađe iz sebe i živi samo za Ljubljenog. Mir koji je plod na taj način razvlaštenog života, nije više tvoje subjektivno iskustvo. Sâm Bog je sada tvoj mir.
Wilfrid Stinissen, "Noć je moje svjetlo"
utorak, 15.06.2010.
Uništi traženje sebe
Strpljivost, blagost, poniznost! Želiš li razumjeti te kreposti u njihovoj tanahnosti, želiš li da se one dočepaju cijeloga posjeda tvoje duše, onda uništi sebeljublje. Ali se ne plaši ako unatoč cjelokupnom trudu osjetiš uvijek iznova njegove nečujne pokrete. Duša može doduše umirati sve više i više sebeljublju, ali samo sebeljublje ne umire nikada u duši. Od vremena do vremena očituje nam se da korijenje još nije uništeno, premda smo već toliko puta odrezali njegovo granje.
Zašto često ne osjećaš radost, koju bi trebao osjetiti, kad vidiš da su drugi dobri? Zbog sebeljublja! Što ne otkrivaš u sebi, to ti se čini manje lijepo, a ono što posjeduješ sam, to držiš nadasve lijepim. Kad bi imao istinske ljubavi koja čini od tebe i tvoga bližnjega jedno srce i jednu dušu, onda bi otkrio najčišću radost u ljepoti duše tvoga bližnjega.
Često bi htio činiti nešto lijepo i dobro, ali po svom izboru i željama, ne po izboru drugih i ne iz poslušnosti. To treba proizići iz tvoje volje, ne iz volje nekoga drugoga. Nije li to sebeljublje? Uvijek tražimo sebe, našu vlastitu volju, naše vlastito zadovoljstvo; kad bismo imali savršenu Božju ljubav, onda bismo bili radosni zbog onoga što proizlazi iz poslušnosti, jer to je više od Boga, a manje od nas.
Ti bi često želio radije sam podnositi gorčinu nego da vidiš da je netko drugi podnosi. To može biti najčišća ljubav. Ali bojim se, napokon, da je to sebeljublje koje ne želi da drugi bude jednak tebi i da te čak pretekne. Nije li ti žao katkad u srcu kad vidiš da tvome bližnjemu ne ide dobro kao tebi i ne želiš li i ti osjetiti njegove brige? Zacijelo, ta sućut često dolazi od prirođene dobrote tvoga srca. Katkad, međutim, proizlazi iz sebeljublja jer misliš da si jači od svoga bližnjega i vjeruješ da možeš bolje podnositi trpljenje budući da imaš o sebi jako visoko mišljenje.
Ispitaj svoju sućut i otkrit ćeš sljedeće: radije bi htio podnositi malo zlo, nego da to drugi snosi. Ali se plašiš velikog zla i prepuštaš ga radije drugome, nego da ga ti sam preuzmeš na sebe. (...)
Zato se odreci temeljnoga zla svijeta u sebi, uništi traženje sebe i tisuću cvjetova procvjetat će u tvojoj duši!
Sv. Franjo Saleški, "Misli - izbor iz duhovnih pisama"
petak, 11.06.2010.
Presveto Srce Isusovo
daj da sve više ljubim te ja.
Ti si veselje naroda svoga,
ti moga žića nada si sva.
Srce Božansko Isusa moga,
daj da sve više ljubim te ja.
K tebi ću hitit u svako doba,
danju i noću tebe ću zvat.
Ti ćeš mi biti nada do groba,
ti ćeš mi duši pokoja dat.
Srce Božansko...
U srcu žar mi i ljubav gori
k slatkomu srcu Isusa mog.
Isuse, drage grudi otvori,
postavi usred srca me svog.
Srce Božansko...
četvrtak, 03.06.2010.
Tijelovo - svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove
Jedinorođeni Sin Božji, hoteći nas učiniti dionicima svoga božanstva, uzeo je našu narav da, postavši čovjekom, ljude učini bogovima.
Još povrh toga, što god je od našega uzeo, sve nam je dao za spasenje. Tako prinese svoje tijelo za naše pomirenje kao žrtvu na žrtveniku križa Bogu Ocu, svoju krv proli kao cijenu i ujedno kao kupelj; da se otkupljeni od bijednoga ropstva očistimo od svih svojih grijeha.
A da bi o tolikom dobročinstvu u nama ostao nepresušni spomen, ostavio je tijelo svoje za hranu i krv svoju za piće da ih vjernici uzimaju pod prilikama kruha i vina.
Dragocjene li i čudesne gozbe, spasonosne i svakog milja pune! Što od te gozbe može biti dragocjenije? U njoj nam se ne nudi na blagovanje meso junaca ili jaraca, kao nekoć u Zakonu, već nam se daje Krist, pravi Bog. Što je divnije od tog otajstva?
Nema sakramenta koji bi bio spasonosniji od ovoga koji čisti grijehe, povećava kreposti i dušu napunja obiljem svih duhovnih darova.
U Crkvi se prinosi za žive i mrtve da bude na korist svima ono što je za spas sviju ustanovljeno.
Naposljetku, nitko nije kadar opisati slast ovoga sakramenta kojim se duhovna slatkoća kuša u njenom izvoru; i slavi se spomen one najuzvišenije ljubavi, koju je Krist u muci svojoj pokazao.
Stoga, da bi što snažnije u srca vjernika utisnuo tu neizmjernu ljubav, na posljednjoj večeri kad je, nakon slavljenja Vazma, imao s ovoga svijeta prijeći Ocu, ustanovio je ovaj sakramenat, kao vječni spomenčin svoje muke, kao ispunjenje starih slika, kao najveće čudo od svih čudesa što ih je učinio, i ostavio je ožalošćenima zbog njegove odsutnosti osobitu utjehu.
Sv. Toma Akvinski (iz časoslova)
Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš,
što pod prilikama tim se sakrivaš,
srce ti se moje cijelo predaje,
jer dok promatra te, svijest mu prestaje.
Vid i opip, okus varaju se tu,
al' za čvrstu vjeru dosta je što čuh.
Vjerujem u svemu Kristu Bogu svom,
istine nad ovom nema istinom.
Sv. Toma Akvinski
subota, 29.05.2010.
Dostojanstvo moralne savjesti
U dubini savjesti čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje ali kojemu se mora pokoravati. Taj glas, što ga uvijek poziva da ljubi i čini dobro a izbjegava zlo, kad zatreba, jasno odzvanja u intimnosti našeg srca: čini ovo, a izbjegavaj ono. Čovjek naime ima u srcu zakon što mu ga je Bog upisao. U pokoravanju tom zakonu jest isto čovjekovo dostojanstvo, i po tom zakonu će mu se suditi. Savjest je najskrovitija jezgra i svetište čovjeka, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini.
U savjesti se divno otkriva onaj zakon kojemu je ispunjenje ljubav prema Bogu i bližnjemu. Time što su vjerni savjesti, kršćani se povezuju s ostalim ljudima u traženju istine i istinskom rješavanju tolikih moralnih problema koji nastaju u životu pojedinaca i u životu društva. Dakle, što više prevladava ispravna savjest, to se više osobe i društvene skupine udaljavaju od slijepe samovolje i nastoje se prilagoditi objektivnim normama moralnosti. Ipak se nerijetko događa da je savjest uslijed nesavladiva neznanja u zabludi a da time ipak ne gubi svoga dostojanstva. Ali to se ne može reći kad se čovjek malo brine da traži istinu i dobro i kada savjest zbog grešne navike pomalo postaje gotovo slijepa.
Gaudium et spes - Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu II. vatikanskog koncila
srijeda, 26.05.2010.
Strah Božji
Religioznom činu u kojem se čovjek kao stvor stavlja pred Boga u klanjanju, pripada kao moment sveti »strah« pred apsolutnim, neshvatljivim i svetim Bogom, ukoliko se čovjek pred njim priznaje ovisnim bez ostatka i grešnikom. Taj strah ne znači suprotnost prema ljubavi u povjerenju, nego je moment same te ljubavi, a to je karakterizira upravo kao ljubav prema Bogu: Boga upravo time priznajemo i ljubimo što priznajemo i ljubimo vlastitu apsolutnu razliku od njega. Budući da se tu radi o jedincatom odnosu, ne koristi mnogo da osvjetljujemo strah Božji iskustvom ljudskoga straha, užasa itd. Budući da prihvaćanjem vlastite stvarnosti priznajemo i vlastitu potrebitost spasenja, onda i strah za vlastito spasenje ni onda nije nešto ćudoredno manje vrijedno kad taj strah još ne izvire iz ljubavi prema Bogu. Stav neke apsolutne ravnodušnosti, koja zaboravlja samu sebe i koja je bez straha, bila bi štoviše oholi umišljaj prema vlastitom spasenju i želja da se izjednačimo s Bogom koji je sam sebi dostatan i neugrožen. Strah za vlastito spasenje, s obzirom na neshvatljivu pravednost Božju, pripada time kao dalji moment punom pojmu straha Božjega. U skladu s tim pripada strah Božji u proces opravdanja, može biti ćudoredno opravdani motiv (kao timor simpliciter servilis, ropski strah) koji potiče na čin kajanja. Naravno, gdje se plaši samo kazne Božje kao fizičkog zla za čovjeka i gdje se ostvaruje ćudoredna nevrijednost krivnje kao otpora protiv Boga i gdje se, dakle, ustraje u nutrini na toj krivnji (timor serviliter servilis, robovski strah), onda tu nema nikakvoga ćudorednog čina. Pa i ćudoredno opravdano kajanje iz straha, kao pripravna etapa u procesu opravdanja, tek onda dostiže svoj cilj (opravdanje) kad ono bude preoblikovano u personalnom činu i (ili) sakramentu i kad je integrirano ljubavlju prema Bogu u kojoj se Bog ljubi radi samoga Boga, i tako strah Božji postaje štovanje u ljubavi (timor filialis) tako da se Boga bojimo iz ljubavi, a ne da ga ljubimo od straha (sv. Franjo Saleški).
Karl Rahner, "Teološki rječnik"
nedjelja, 23.05.2010.
Poslanje Duha Svetoga
Kad je Gospodin Isus dao svojim učenicima vlast da preporađaju ljude, rekao im je: Idite i naučavajte sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
Bog je obećao po prorocima da će izliti Duha Svetoga na svoje sluge i službenice da bi mogli vršiti proročku službu. Zato je i sišao na Sina Božjega kad je postao čovjekom. Po njemu se nastanio u ljudskom rodu, i počiva u ljudima i prebiva u Božjem stvoru. Duh Sveti u ljudima vrši Božju volju i preobražava ih od stare grešnosti u novi život po Kristu.
Sveti Luka izvješćuje kako je taj Duh poslije Kristova uzašašća, zapravo na blagdan Duhova, sišao na učenike. On ima vlast da sve narode uvede u život i da započne novi zavjet. Duh je ujedinio različite narode da bi svi jezici složno slavili Boga. On je prikazao Bogu Ocu prvine svih naroda.
Stoga je Gospodin obećao poslati Zagovornika (Tješitelja) koji će nas privesti k Ocu. Kao što se od brašna bez vode ne može umijesiti tijesto, ni pripraviti jedan kruh, tako ni od nas mnogih ne može postati jedno tijelo u Kristu Isusu bez nebeske vode. Kao što suha zemlja bez vlage ne može donijeti roda, tako ni mi koji smo bili kao suho drvo nikada nećemo bez nebeske kiše donijeti prave plodove.
Tjelesa su se naša ujedinila po onom pranju koje daje neraspadljivost, to jest po sv. krštenju, a Duh Sveti ujedinjuje naše duše.
Duh je Božji sišao na Gospodina Isusa, i to Duh mudrosti i razuma, Duh savjeta i jakosti, Duh znanja i pobožnosti i Duh straha Božjega. Krist ga onda predaje svojoj Crkvi šaljući ga kao Zagovornika na svu zemlju, gdje je po Gospodinovoj riječi đavao pao kao munja. Zato nam je potrebna Božja rosa da se ne zapalimo i da ne ostanemo besplodni. Gdje imamo tužitelja, tu imamo i Zagovornika. Gospodin je Isus predao Duhu Svetom čovjeka koji je upao medu razbojnike. On mu se smilovao i zavio mu rane te dao dva denara da po Duhu dobije sliku i natpis i Oca i Sina. Dužni smo stoga raditi s povjerenim denarom i ponovno ga predati Gospodinu zajedno s dobitkom.
Sv. Irenej Lionski (130-202), "Rasprava protiv krivovjerja" (iz Časoslova)
četvrtak, 20.05.2010.
Oče naš
Oče: Veliki, neizmjerni, tajanstveni Bog - moj je pravi Otac. Ja nosim tragove njegove dobrote i ljubavi. Ja sam dijete ljubavi. Imam Oca koji me voli, koji mi se veseli, koji u meni uživa. Koliko ova temeljna istina moje vjere oživljuje, pokreće, preobražava moje misli, riječi, djela, čitavo moje biće?
Naš: On nije samo moj Otac. On je Otac svakoga čovjeka, svih ljudi. Zato smo mi svi braća i sestre. Skrivena povezanost jedva se primjećuje. Treba puno truda i vremena da nam se pročiste oči srca da prepoznamo sve ljude kao svoju braću i sestre. Kako ću u konkretnim ljudima prepoznati da su djeca Božja, za njih i s njima moliti, raditi?
Koji jesi: Bog nije iluzija, imaginarna čežnja ljudskoga bića za snagom, nježnošću, ljubavlju. Bog je najstvarnija stvarnost - temelj svake druge stvarnosti. Kako se stvarnost da Bog postoji odražava na moj život, na moje misli, riječi, djela?
Na nebesima: Osim ovoga vidljivog svijeta postoji isto tako stvaran, nevidljiv, duhovni svijet. Heb 11,3 kaže da "vidljivo nije nastalo iz vidljivoga, nego iz nevidljivoga". Koliko je nevidljiva, duhovna stvarnost prisutna u mom načinu razmišljanja i djelovanja?
Sveti se ime Tvoje: Kad upoznamo Boga kakav jest, trebat će nam vječnost da ga dostojno proslavimo, predanje čitava bića Bogu da izreknemo ono što Bog zaslužuje. Koliko se po meni Bog sada slavi?
Dođi kraljevstvo tvoje: Kraljevstvo istine i pravde, ljubavi i mira, kraljevstvo svetosti i milosti, punina sreće i blaženstva. Čežnja za srećom su tragovi toga Kraljevstva u mome srcu.
Budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji: Volja Božja je Božja ljubav prema meni i svemu stvorenom. On zna i hoće ono što je za nas najbolje - zato želim da bude onako kako On hoće. Dopuštam li da volja Božja po savjesti upravlja mojim životom?
Kruh naš svagdanji daj nam danas: Kruh je život i sve ono što čuva i produžuje život. Povjeravam li rado Bogu svoj život i sve što taj život podržava? Očekujem li s povjerenjem Božju pomoć u svim mojim tjelesnim i materijalnim potrebama?
I otpusti nam duge naše: Svi smo tako otrovani grijehom da se ne možemo sami izbaviti od toga zla koje nam pripravlja smrt. Kad nam Bog oprosti grijehe, postajemo slobodni od zla i ne bojimo se smrti jer smo "iz smrti prešli u život".
Kako i mi otpuštamo dužnicima našim: Kad kažem bratu, sestri: Opraštam ti, jeka mojih riječi od Božjega Srca meni govori: Opraštam ti.
I ne uvedi nas u napast: Ne dopusti, Oče, takve okolnosti u kojima se neću moći osloboditi zavodljivosti grijeha. Neka mi Tvoja snaga i milost budu štit i obrana!
Nego izbavi nas od zla: Snagom svoga Duha pobijedi zlo u meni i oko mene da živim u dobroti, istini, ljubavi.
Slavko Pavin, "Sloboda za ljubav"
srijeda, 19.05.2010.
Oprostiti
Oprostiti znači osloboditi se svih negativnih razarajućih naboja koji su u našem biću usmjereni prema nekom. Možda i prema samom sebi. Onaj koga muči ovo iskustvo zna da se osjeća sapet, da su mu tijelo i duša u nekom grču. Osjeća se duhom zarobljen. Usuđujem se reći da se takav čovjek osjeća bolestan. Stoga ne čudi kad netko nakon milosnog Božjeg zahvata oproštenja kaže da se osjeća preporođen ili, za onog kome je oprostio, da je taj ponovno živ za njega. Kad se oprosti prijatelju ponovno se dobije prijatelja.
Ante Grbeš, "Ulomci duše"
petak, 14.05.2010.
Uloga vjere u spasenju
Pavlova je tvrdnja tu posve jasna, vrlo snažno naglašena i često ponovljena. Možda najjasnije u Rim 3,27: "Smatramo, zaista, da se čovjek opravdava vjerom bez djela Zakona." A vjera po Pavlu nije tek neko umsko prihvaćanje vjerskih istina ili vršenje nekih propisa, nego posvemašnje oslanjanje na Boga, povjeravanje sebe Bogu. Čovjek zaista sebe ne može spasiti. Spasenje je čisti dar, dar koji čovjek može primiti samo po vjeri: tako da se posve osloni na Boga. Vjerom započinje drugo razdoblje spasenja.
Bonhoffer u ljudskoj bespomoćnosti koncentracijskog logora razmišlja o tome ovako: "Nije riječ u prvom redu o nekoj općenitoj vjeri u Božju svemoć itd. Takva vjera nije pravo iskustvo Boga, nego produžetak svijeta. Susret s Isusom Kristom. Svijest da je u tom susretu došlo do preobrata u ljudskom životu, a taj se preobrat sastoji u tome da je Isus 'tu samo za druge'... Vjera je sudjelovanje u tom Isusovu životu (utjelovljenje, križ, uskrsnuće) ... Naš odnos prema Bogu nije 'religiozni' odnos prema nekom najvišem, najmoćnijem, najboljem biću što ga možemo zamisliti. To nije prava transcendencija. Naš odnos prema Bogu jest novi život koji se sastoji u tome da 'živimo za druge', da sudjelujemo u Isusovu životu." Vjera što preobražava i usmjeruje prema drugomu, darom Božjim liječi onu urođenu čovjekovu sebičnost koje se, vidjeli smo, čovjek sam po sebi ne može nikako osloboditi. To je život Uskrsloga. Jer uskrisivši Isusa Bog je prihvatio Isusovo 'biti-za-druge' i osigurao svim ljudima svih vremena i mjesta tu ljubav, to biti-za-druge po Isusu.
Mjerilo dakle i načelo kršćanskoga života nije obdržavanje propisa i zakonâ, nego - ljubav, a ljubav Božja jest Duh Isusov: "Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan" (Rim 5,5). Stoga su kršćani "oni koje vodi Duh Božji" (Rim 8,14; usp. Gal 5,18), a ne oni koje prisiljavaju zakoni. To je kršćanska sloboda: da smo Duhom vođeni iznutra, a ne zakonom izvana. Kršćanin je mjesto zakona primio Duha, koji je "zakon upisan u srce" (Jr 31,34), kako je prorečeno za Novi savez. (...)
Novi život kršćana jest život u Duhu ili po Duhu. Jer po Duhu je Uskrsli medu svojima - za njih. Duh Sveti jest nutarnji dinamizam novoga života u pojedincima i u zajednici. To je onaj "zakon Duha života" koji nas "oslobodi zakona grijeha i smrti" (Rim 8,2), ali on je i izvor svakoga zdrava kršćanskoga iskustva. On izlijeva ljubav u naša srca (Rim 5,5), stvara prisne odnose između nas i Boga, kliče u nama "Abba" (Rim 8,15), pomaže nam moliti što i kako treba (Rim 8, 26), udahnjuje kršćanima dare (karizme i kreposti) za izgradnju zajednice (Rim 8; 1 Kor 12-14; 2 Kor 3), ispunja u nama "pravednost Zakona" (Rim 8,4), "zalog je besmrtnoga života" (Rim 8,11; 2 Kor 1,22; 5,5, Ef 1,14). Sav je kršćaninov život dar djelovanja Duha: život, molitva, trpljenje, nada - sve on vodi, prodahnjuje i zajamčuje. Kršćanska era jest vrijeme Duha. Duh jednostavno jest život vjernika i Crkve. To je tako živo jasno u Pavlovim zajednicama. U našima je pak očito "opala temperatura Duha" (i stoga postrožen režim zakonâ) pa ga i ne doživljavamo kao prodahnitelja svega života vjerničkoga i crkvenoga, nego ga zazivamo - često više obredno nego stvarno - samo u nekim specijalnim prilikama života. Istina, prava je poteškoća što kroz naočale scijentizma i tehnike svijet promatramo i doživljavamo kao 'zatvoren sustav' u koji ne prodire ništa izvana, u kojemu nema ništa nepredvidivo, ništa nadnaravno. A Duh je upravo to - "ne znaš odakle dolazi ni kamo ide" (Iv 3,7). Tako premalo računamo s opomenom koju nam evanđelje daje za trenutke neugodnosti i progonstva: "Ta ne govorite vi, nego Duh Oca vašega govori (i djeluje!) u vama" (Mt 10,20). Odveć smo programirani pa je teško prihvatiti i ozbiljno uzeti obećanje: "Duh Sveti poučit će vas u taj čas što valja reći" (Lk 12,12; Mk 13,11). Rezultat je onda redovito: mi te tjeskobe ne rješavamo jer ne možemo, a ne povjeravamo se Duhu, pa nam strahovi ostaju. Valjda bismo svi morali doslovnije i odgovornije uzeti riječi: "Duh Sveti... poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što ja rekoh" (Iv 14,26) i "upućivat će vas u svu istinu" (Iv 16,13). Bilo bi među nama više povjerenja, radosti, spašenosti, bili bismo više Isusovi i od Duha - kao zajednica i kao pojedinci.
Iz 'biti u Kristu' proizlazi tako i 'biti po Kristu', misliti i osjećati kao Krist (Kol 2,8; Fil 2,2). 'Biti u Kristu' znači i 'hodati po Duhu'. To je Pavlov izričaj za onu skolastičku "Agere sequitur esse" (djelovanje izvire iz bitka). To pak praktično znači: "Ne čini dobro djelo čovjeka dobrim, nego dobar čovjek čini dobro djelo" (Luther). Židovski je rabin mogao govoriti: "Ako ispravno ne živite, nećete se spasiti." Pavao pak govori: "Ako ispravno ne živite, niste spašeni." Kršćanska djela nisu uzrok spasenja, nego njegova posljedica. Pavao stoga uvijek najprije izlaže kršćanima otajstvo spasa, a tek onda pokazuje kako se ono odrazuje u životu spašenih. Djela su uzdarje za dar dobiven od Boga. Bog je Krista i Krist sebe dao za nas. I mi onda postajemo ljudi za druge.
Marijan Jerko Fućak, "Spasenje čovjeka u Novom zavjetu s osobitim obzirom na nauk sv. Pavla", časopis "Bogoslovska smotra", 1982.
nedjelja, 04.04.2010.
USKRS
Rujna zora zarumeni, dan zabijeli, sunce žarko sinu - dođe napokon slavni taj dan, dan pobjede i veselja, dan uskrsnuća Gospodnjeg kojega tolikom žudnjom iščekivasmo. Prošlo je vrijeme žalosti, prošli su dani u kojima se čitava narav uzbuni radi muke i smrti svoga početnika. Prošli su, velim, ti dani straha i prezanja i obratiše se u radost i veselje, jer Isus Nazarećanin koji je bio propet - uskrsnu!
Od danas ne moramo se više bojati umrijeti, od danas možemo smrti bez zdvojnosti veselo i sigurno gledati u oči. Ona sada više ništa nema za nas strahovitoga jer se samo onaj boji smrti, onaj se samo žalosti nad gubitkom sadanjeg života, koji nema ufanja u onaj budući.
I mi smo pozvani da dijelimo slavu uskrsnulog Spasitelja, da uživamo plodove njegove pobjede, ali to nije moguće dok nas sapinju griješne navike i neuredne sklonosti, te nas drže u ropstvu ovoga svijeta. Treba da se prije svega oslobodimo spona koje nas sapinju u službu tjelesnih užitaka, te da ih zamijenimo sa duhovnima. Drugim riječima: prijeka je potreba da mi najprije duhovnim načinom uskrsnemo iz groba raznih grijeha na život u Kristu. Isusovo uskrsnuće slika je našeg duhovnog uskrsnuća na novi život svetosti i savršenosti.
o. Vendelin Vošnjak
srijeda, 17.02.2010.
Korizma kao prava prigoda za duhovnu obnovu
Danas, na Čistu srijedu ili Pepelnicu, krećemo, kao i svake godine, korizmeni hod intenzivnijeg duha molitve i promišljanja, pokore i posta. Ulazimo u "povlašteno" liturgijsko vrijeme koje, dok nas pripravlja na proslavu Uskrsa - srca i središta liturgijske godine i čitavog našeg života - poziva sve nas, mogli bismo čak reći i izaziva, da damo odlučniji zamah svome kršćanskom životu. Budući da nas obveze, teškoće i brige dovode do toga da zapadnemo u naviku, dovode nas u opasnost da zaboravimo koliko je izvanredna pustolovina u koju nas je Isus uključio, imamo potrebu, svakoga dana, započeti iznova svoj zahtjevan put evanđeoskoga života, vraćajući se sebi samima tako što zastanemo da bismo obnovili duh. Drevnim obredom pepeljenja, Crkva nas uvodi u korizmu kao u velike duhovne vježbe koje traju četrdeset dana.
Uđimo, dakle, u korizmeno ozračje koje nam pomaže da ponovno otkrijemo dar vjere što smo je primili u krštenju te nas potiče da pristupimo sakramentu pomirenja, stavljajući svoje napore oko obraćenja pod znak božanskoga milosrđa. U počecima, u prvoj Crkvi, korizma je bila povlašteno vrijeme pripreme katekumena za sakramente krštenja i euharistije, koji su se slavili na Vazmenom bdjenju. Korizma je tako bila vrijeme u kojem su ljudi postajali kršćanima, što se nije događalo u samo jednom trenutku, nego je bio potreban dug put obraćenja i obnove. Toj su se pripravi pridruživali i oni koji su već bili kršteni, obnavljajući spomen na primljeni sakrament i stvarajući raspoloženje za obnovljeno zajedništvo s Kristom u radosnom slavlju Uskrsa. Tako je korizma imala, a još i danas ima, značaj krsnoga puta, tako što pomaže održati budnom svijest o tome da se biti kršćanin ostvaruje uvijek kroz novo postajanje kršćanima: povijest koja je za nama nije nikad zaključena, nego je to hod koji traži uvijek novo vježbanje.
Posipajući glave vjernika pepelom, svećenik kaže: "Spomeni se, čovječe, da si prah i da se u prah vraćaš" (usp. Post 3,19), ili ponavlja Isusov poziv: "Obratite se i vjerujte Evanđelju" (usp. Mk 1,15). Oba ova oblika predstavljaju podsjećanje na stvarnost ljudskoga postojanja: ograničena smo stvorenja, grešnici uvijek potrebni pokore i obraćenja. Kako li je važno čuti i prihvatiti ovaj poziv u ovom našem vremenu! Kad proglašava svoju potpunu autonomiju od Boga, suvremeni čovjek postaje rob sebe samoga i često se nađe u neutješnom položaju. Poziv na obraćenje tako je poticaj na povratak u zagrljaj Boga, nježnoga i milosrdnoga Oca, poticaj na pouzdanje u Njega, na povjerenje Njemu poput djece koju je usvojio i koja su preporođena njegovom ljubavlju. Mudrom pedagogijom Crkva ponavlja da je obraćenje ponajprije milost, dar koji otvara srce beskrajnoj Božjoj dobroti. On sâm svojom milošću pretječe našu želju za obraćenjem i prati naše napore prema punom prianjanju uz njegovu spasonosnu volju. Obratiti se, dakle, znači dozvoliti da nas osvoji Isus (usp. Fil 3,12) te se s njime "vratiti" Ocu.
Obraćenje podrazumijeva, tako, da ponizno uđemo u školu Isusovu te hodimo slijedeći poslušno njegove stope. U tom su smislu prosvjetljujuće riječi kojima on sam naznačuje uvjete koji su potrebni da bi se bilo njegovim učenicima. Nakon što je izjavio: "Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga", dodaje: "Ta što koristi čovjeku steći sav svijet, a životu svojemu nauditi?" (Mk 8,35-36). Utrka za uspjehom, pohlepa za prestižom i potraga za komotnošću, kad u potpunosti zahvate život sve do isključenja Boga iz čovjekova obzorja, vode li doista do sreće? Može li biti prave sreće bez Boga? Iskustvo pokazuje da čovjek ne može biti radostan time što je zadovoljio očekivanja i materijalne potrebe. Zapravo, jedina radost koja ispunja ljudsko srce ona je koja dolazi od Boga. Ni svakodnevne brige, ni životne teškoće na mogu ugasiti radost koja se rađa iz prijateljstva s Bogom. Isusov poziv na uzimanje vlastitoga križa i na nasljedovanje može se možda činiti teškim i umrtvljujućim u odnosu na našu želju za osobnim ostvarenjem. No, tome nije tako: svjedočanstvo svetih pokazuje da se u Kristovu križu nalazi onaj duboki spokoj koji je izvor velikodušnog predanja braći, posebice siromašnima i potrebitima. Korizmeni hod obraćenja, što ga danas s cijelom Crkvom započinjemo, postaje stoga prava prigoda, "vrijeme milosno" (usp. 2 Kor 6,2), da obnovimo svoje sinovsko predanje u ruke Božje i da oživotvorimo ono što nam Isus neprestano ponavlja: "Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom" (Mk 8,34). (...)
Draga braćo i sestre, molimo Djevicu Mariju, Majku Božju i Majku Crkve, da nas prati na korizmenom putu, da to bude put istinskog obraćenja. Dozvolimo da nas ona vodi i stići ćemo, iznutra obnovljeni, do slavlja velikog otajstva Kristova Uskrsa, najviše objave milosrdne ljubavi Božje.
Kateheza pape Benedikta XVI., 6. veljače 2008.
subota, 13.02.2010.
Isus i grešnici
Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku da bude vrijedan, dobar, ljubav. Čovjek to želi svim bićem. No sotona je posijao u ljudsko srce sjeme nevrijednosti, zloće, smrti. Zbog toga se čovjek osjeća nevrijedan, nepravedan, zarobljen u svoj egoizam. Čovjek je razapet između ove dvije krajnosti. Može glumiti pravednost i ljubav, ali svojim silama to ne može ostvariti.
Događaj o kome razmatram pokazat će ove dvije krajnosti i naći najbolje, jedino rješenje: Isus Krist stoji između jedne i druge stvarnosti, povezuje ih u jednu stvarnost. Po milosrdnoj ljubavi Kristovoj čovjek, unatoč grešnosti i slabosti, uzdiže se u beskrajne visine, postaje više nego što je bio prije grijeha, postaje ljubljeno dijete Božje. Vjerujem li da ja, unatoč doživljaju svoje bezvrijednosti, bijede i sebičnosti, mogu beskrajno nadići sebe i biti ljubljeno dijete Božje. Kako to postići, reći će mi Božja riječ.
"Neki farizej pozva Isusa da bi blagovao s njime. On uđe u kuću farizejevu i priđe stolu. Kad eto neke žene koja bijaše grešnica u gradu." Dva svijeta: pravedni farizej, koji se trudi živjeti po zakonu i zato u očima ljudi prihvaćen i čašćen, i žena grešnica, i zato osuđena i odbačena.
"Dozna da je Isus za stolom u farizejevoj kući pa ponese alabastrenu posudicu pomasti i stade odostrag kod njegovih nogu. Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću." Njezin dolazak Isusu odražava njezino pouzdanje da je Isus neće odbaciti, njezine suze pokazuju njezino iskreno kajanje, dragocjena pomast dokaz je velikodušnosti koja daje najbolje što ima.
"Kad to vidje farizej koji ga pozva, pomisli: 'Kad bi ovaj bio Prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grešnica.'" Odviše ružna i nažalost tako česta reakcija "pravednih" u odnosu prema "grešnicima". Šimun osuđuje i otpisuje ženu, ali osuđuje i Isusa koji se ne zna distancirati od ovakvih kao što je ova žena, koji očito ne zna razlikovati zle od dobrih.
"Isus će mu: 'Šimune, imam ti nešto reći.' A on će: 'Učitelju, reci!'" Farizejska reakcija! Iznutra ružne misli, izvana uglađene riječi. Zašto nema snage biti dosljedan? Isus će mu pomoći da upozna svoje stanje pričajući mu priču.
"Neki vjerovnik imao dva dužnika. Jedan mu dugovaše pet stotina denara, drugi pedeset. Budući da nisu imali odakle vratiti, otpusti obojici. Koji će ga dakle od njih više ljubiti?" Šimun odgovori: "Predmnijevam, onaj kojemu je više otpustio." Isus daje objektivnu sliku odnosa između vjerovnika i dvojice dužnika. Kako se tu Šimun ne nalazi, ne boji se izreći objektivan sud. Vjerovnika će više voljeti onaj kome je više oprostio. On zna načela, zna ih objektivno primijeniti. Ali to ne zna primijeniti na sebe. Ne zna da je on onaj dužnik s pedeset denara, a žena ona s pet stotina denara. Zaslijepljen svojom "pravednošću" i ne pomišlja da je tako velik dužnik da ne može vratiti duga. U toj zaslijepljenosti je njegov najveći problem.
"Reče mu Isus: 'Pravo si prosudio.' I okrenut ženi reče Šimunu: 'Vidiš li ovu ženu? Uđoh ti u kuću, nisi mi vodom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati. Uljem mi glave nisi pomazao, a ona mi pomašću noge pomaza. Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi.' A ženi reče: 'Oprošteni su ti grijesi.'" Isus izriče svoj božanski sud. Priznaje Šimunu da je objektivno dobro prosudio. No zbog subjektivnoga raspoloženja ne zna se okoristiti objektivnim sudom. Potiče ga da pogleda ženu, da je ne otpisuje, da uspostavi s njom vezu. Isus pravi između njih dvoje usporedbu: što radi žena, a što nije radio Šimun. Usporedbom utvrđuje da žena više voli. Zašto? Jer joj je više oprostio. Šimun manje voli. Zašto? Jer ne doživljava da Isus njemu treba nešto oprostiti. Rečenicu: "Oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo" možemo dvojako tumačiti. Jer joj je Isus puno oprostio, puno ga je zavoljela. Ili, jer je puno ljubila, puno joj je Isus oprostio.
A on reče ženi: "Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!" Stat ću pred Isusa svjestan svojih grijeha i pročitati u njegovim očima odgovor: "Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!"
Slavko Pavin, "Sloboda za ljubav"
četvrtak, 11.02.2010.
Eros i agape
U filozofskoj i teološkoj raspravi ta su razlikovanja bila često zaoštravana do te mjere da se među njima postavljala jasna suprotnost: tipično bi kršćanski bila silazna, nesebična ljubav, upravo agape; nekršćansku kulturu, međutim, prije svega grčku, karakterizirala bi uzlazna, požudna i posesivna ljubav, to jest eros. Ako bi se to suprotstavljanje, ta antiteza zaoštrila do krajnjih granica, samoj bi se biti kršćanstva otrgnule temeljne relacije koje su od vitalne važnosti za čovjeka i ona bi postala neki svijet za sebe, kojemu bi se možda divilo, no koji bi definitivno bio odsječen od složene tvorevine ljudskog života. Zapravo eros i agape – uzlazna ljubav i silazna ljubav – nikada se ne mogu potpuno odijeliti jedno od drugoga. Što više obje, u svojim različitim aspektima, nalaze prikladno jedinstvo u jednoj stvarnosti ljubavi, to se općenito više ostvaruje prava narav ljubavi. Premda je eros u početku prije svega označen požudom i uzlazan – zbog očaranosti velikim obećanjem sreće – u približavanju drugom sve će manje i manje postavljati pitanje o samome sebi, tražit će sve više sreću drugoga, sve će se više brinuti za njega, darovat će se i željet će »biti ondje za« drugoga. Na taj se način element agape ucjepljuje u njega, u suprotnom eros osiromašuje i propada i gubi također svoju vlastitu narav. S druge strane, čovjek ne može živjeti niti isključivo u nesebičnoj, silaznoj ljubavi. Ne može uvijek samo darivati, mora također primati. Onaj koji hoće darivati ljubav, mora je i sam primati kao dar. Sigurno da čovjek može – kao što nam kaže Gospodin – postati izvor iz kojeg teku rijeke žive vode (usp. Iv 7,37-38). Ali da bi postao takav izvor, on sam mora piti, uvijek iznova, iz onoga prvog, iskonskog izvora koji je Isus Krist, iz čijeg je probodenog srca potekla Božja ljubav (usp. Iv 19,34).
papa Benedikt XVI, enciklika "Deus caritas est"
I do not say that man can never bring to God anything at all but sheer Need-love. Exalted souls may tell us of a reach beyond that. But they would also, I think, be the first to tell us that those heights would cease to be true Graces, would become Neo-Platonic or finally diabolical illusions, the moment a man dared to think that he could live on them and henceforth drop out the element of need. "The highest," says the Imitation, "does not stand without the lowest." It would be a bold and silly creature that came before its Creator with the boast "I'm no beggar. I love you disinterestedly".
C.S. Lewis, "The Four Loves"
utorak, 09.02.2010.
Očinska ljubav
Tko ljubi sina svog, često ga bije šibom,
da se na koncu u njemu obraduje.
Pa i umre li otac, kao da i nije umro,
jer ostavlja sina sebi slična. (Sir 30,1.4)
Tko miluje sina svoga, zavijat će mu rane
i na svaki će mu se njegov jauk potresati srce.
Neukroćen konj postaje ćudljiv,
a zapušten sin postaje tvrdoglav.
Razmazi dijete svoje, pa će te zaprepastiti;
igraj se s njim, pa će te u tugu zaviti. (Sir 30,7-9)
Pa zar ste zaboravili opomenu koja vam je kao sinovima upravljena:
Sine moj, ne omalovažavaj stege Gospodnje
i ne kloni kad te on ukori.
Jer koga Gospodin ljubi,
onoga i stegom odgaja,
šiba sina koga voli.
Poradi vašega odgajanja trpite. Bog s vama postupa kao sa sinovima: a ima li koji sin kojega otac stegom ne odgaja? (Heb 12,5-7)
Ja korim i odgajam one koje ljubim. Revan budi i obrati se! (Otk 3,19)
Ljudski je ako se ljutimo. Kamo sreće kad ni to ne bismo mogli, ali je ljudski gnjeviti se. Međutim, tvoja se srdžba, koja je - kad nastane - neznatna grančica, ne smije zalijevati sumnjama te u mržnji narasti do grede. Jer jedno je gnjev, drugo mržnja. I otac se često srdi na sina, ali ga ne mrzi. Gnjevi se da ga popravi.
Prekoravatelj šiba, ali ljubi i štuje. Laskavac zaluđuje. Jedan se smiluje, drugi upropašćuje. Tvrda je šiba onoga tko šiba. Blago je ulje čovjeka koji se ulaguje. Svi laskavci mažu glavu. Ipak ne iscjeljuju utrobu. Ljubi onoga tko ti spočitava, ali se boj ulizice. Ako ljubiš istinoljubivoga kuditelja i čuvaš se lažljivog ulizice, možeš reći: Nek' me samo udari pravednik, ljubav je što me kara, al' ulje grešničko - ulizičino laskanje - neće mi glavu pomazat'. (Ps 141,5). (Sv. Augustin)
petak, 05.02.2010.
Ljubav prema neprijateljima
U šestom poglavlju Lukina Evanđelja, odmah nakon Blaženstava, Isus svoje učenike poziva da na mržnju odgovaraju ljubavlju (Lk 6,27-35, usp. Mt 5,43-48). Taj tekst u tom kontekstu pokazuje kako je za Luku ljubav prema neprijateljima to što obilježava Kristove učenike.
Isusove riječi ukazuju na dva načina življenja. Prvi je onaj «grešnika», drugim riječima onih koji se ponašaju ne obazirući se na Boga i njegovu Riječ. Prema drugima se ponašaju ovisno o tome što od njih primaju, njihova je akcija zapravo re-akcija. Takvi ljudi dijele svijet u dva tabora – svoje prijatelje i one koji to nisu – i dobri su prema onima koji su prema njima dobri. Drugi je način življenja onaj prije svega usmjeren više prema Bogu nego prema ljudima. Bog ne odgovara ovisno o tome kako se prema njemu odnosi. Naprotiv, Bog je «dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima» (Lk 6,35).
Isus tako upire prstom u temeljnu odliku biblijskoga Boga. Kao izvor preplavljujuće dobrote, Bog se ne da uvjetovati tuđim opačinama. Čak i zaboravljen i odbačen, Bog ostaje sebi vjeran, Bog jednostavno ljubi. To je istina od samoga početka. Stoljećima prije dolaska Isusa Krista, prorok je razjasnio da je, za razliku od ljudi, Bog uvijek spreman praštati: «Vaše misli nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti» (Iz 55,7-8). Prorok Hošea čuje kako mu Gospodin govori: «Neću više gnjevu dati maha… jer ja sam Bog a ne čovjek» (Hoš 11,9). Riječju, naš je Bog milostiv (Izl 34,6; Ps 86,15; 116,5 itd.), Bog «ne postupa s nama po grijesima našim niti nam plaća po našim krivnjama» (Ps 103,10).
Novost u Evanđelju nije to da je Bog Izvor dobrote, već da ljudi mogu i trebaju djelovati na sliku svoga Stvoritelja: «Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan!» (Lk 6,36). Božanski nam Izvor dobrote dostupan po dolasku njegova Sina kao čovjeka u naš svijet. Mi možemo postati «sinovima i kćerima Svevišnjega» (Lk 6,35), ljudi koji na zlo mogu odgovoriti dobrim, na mržnju ljubavlju. Živeći neograničenu samilost, praštajući onima koji nas povrijede, svjedočimo da je Bog milosrđa prisutan u srcu svijeta obilježenog odbacivanjem ljudi, gdje oni koji su drugačiji bivaju odbačeni ili prezreni.
Neizvediva ljudima oslonjenim na vlastite snage, ljubav prema neprijateljima svjedoči Božjem djelovanju u našoj sredini. Nikakva ju izvanjska zapovijed ne može omogućiti. Samo osobna prisutnost božanske ljubavi, Duha Svetoga u našim srcima, omogućuje nam tako živjeti. Ta je ljubav izravni ishod Duhova. Nije slučajno da priča o Stjepanu, prvim kršćanskom mučeniku, «ispunjenu Duhom Svetim» (Dj 7,55) završava ovim riječima: «Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!» (Dj 7,60). Izravno slijedeći Krista (usp. Lk 23,34) učenik omogućuje da zemlju zastranjenu nasiljem obasja svjetlo Božje ljubavi.
Pismo iz Taizéa: 2003./4, odlomak
srijeda, 03.02.2010.
Posljedice opravdanja po vjeri i djelovanja Duha
Draga braćo i sestre, ako su vjernici besplatno opravdani i ako u tome djela – djela Zakona a još manje općenito ljudska djela – nemaju nikakvog udjela, da bi bili opravdani potrebno je da se na naš život izlije živa voda Duha i da bude bogat njegovim "plodom" (usp. Gal 5,22). U prethodnoj smo se katehezi zadržali na apsolutnoj besplatnosti spasenja, koje je Bog ostvario u Kristu, po Duhu Svetom: danas svoju pažnju upravljamo na posljedice koje proizlaze iz činjenice da smo opravdani po vjeri i iz djelovanja Duha u kršćanskom životu.
Moramo priznati da su u povijesti kršćanstva dvije razine – nevažnost djela za postizanje spasenja i opravdanje koje daje plodove Duha – često miješane, što je imalo za posljedicu brojna pogrešna tumačenja. Zapravo, nije nimalo slučajno da sveti Pavao, u istoj Poslanici Galaćanima, u kojoj stavlja krajnje snažan naglasak na besplatnost opravdanja, ističe također odnos između vjere i djela: "Uistinu, u Kristu Isusu ništa ne vrijedi ni obrezanje ni neobrezanje, nego - vjera ljubavlju djelotvorna" (Gal 5,6). Zato postoje, s jedne strane, "djela tijela", a to su "bludnost, nečistoća, razvratnost…" (Gal 5,19-21); a s druge, kršćanski je život jačan djelovanjem Duha koji daje "ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrotu, vjernost, blagost, uzdržljivost" (Gal 5,22-23): to su plodovi Duha.
Prva u tomu nizu kreposti je ljubav a posljednja uzdržljivost. Zaista, Duh, koji je Ljubav Oca i Sina, izlijeva svoj prvi dar – ljubav, u naša srca (usp. Rim 5,5); a ljubav da bi se u punini izrazila zahtijeva uzdržljivost. O ljubavi Oca i Sina koja nas zahvaća i stubokom preobražava naš život govorio sam u svojoj prvoj enciklici Deus caritas est. Vjernici znaju da se u međusobnoj ljubavi u nama, po Duhu, nastanjuje Božja i Kristova ljubav. U istoj Poslanici Galaćanima Pavao će reći da, noseći teret jedni drugih, vjernici ispunjavaju zapovijed ljubavi (usp. Gal 6,2). Opravdani po daru vjere u Kristu, pozvani smo živjeti u Kristovoj ljubavi prema bližnjemu, jer ćemo na temelju toga na kraju svoga života biti suđeni. Da međusobna ljubav predstavlja izraz i glavnu posljedicu opravdanosti, pokazuje glasovita pohvala ljubavi u Pavlovu hvalospjevu ljubavi: "Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči… Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje…" (1 Kor 13,1.4-5). Kršćanska je ljubav itekako zahtjevna jer proizlazi iz potpune Kristove ljubavi prema nama: ta nas ljubav privlači sebi, prihvaća, grli, podupire, pa čak u neku ruku i muči, jer prisiljava svakoga od nas da ne živi više za samoga sebe, zatvoren u vlastiti egoizam, već za "Onoga koji za nas umrije i uskrsnu" (usp. 2 Kor 5,15). Kristova nas ljubavi čini u Njemu novim stvorenjem (usp. 2 Kor 5,17) koje postaje dio njegova mističnoga Tijela koji je Crkva.
Promatrana u toj perspektivi, središnji položaj opravdanja bez djela, koje u Pavlovu učenju zauzima prvo mjesto, nije u proturječju s vjerom djelatnom u ljubavi; štoviše zahtijeva da svoju vjeru pokazujemo životom po Duhu. Često se znalo vidjeti neutemeljeno proturječje između teologije svetoga Pavla i one svetoga Jakova, koji u svojoj poslanici piše: "kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djela mrtva" (2,26). Zapravo se tu radi o tome da, dok je Pavao zaokupljen prije svega time da pokaže da je vjera u Krista nužna i dovoljna, Jakov stavlja naglasak na posljedične odnose između vjere i djela (usp. Jak 2,2-4). Zato, kako za Pavla tako i za Jakova, vjera djelatna u ljubavi potvrđuje besplatni dar opravdanja u Kristu. Spasenje, primljeno u Kristu, treba čuvati i svjedočiti "sa strahom i trepetom. Da, Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati. Sve činite bez mrmljanja i oklijevanja… držeći riječ Života", reći će nadalje sveti Pavao kršćanima u Filipima (usp. Fil 2,12-14.16).
Često smo skloni podleći istim onim pogrešnim tumačenjima kojima je podlegla korintska zajednica: budući da smo opravdani po vjeri u Krista "sve je dopušteno". Dopušteno nam je stvarati podjele u Crkvi, Tijelu Kristovu, slaviti euharistiju ne posvećujući brigu za one koji su u potrebi, težiti višim darovima ne vodeći računa o tome da smo čvrsto međusobno povezani kao udovi istoga tijela, i tako redom. Pogubne su posljedice vjere koja nije ukorijenjena u ljubavi, jer se svodi na samovolju i subjektivizam koji nanose silnu štetu nama samima i našoj braći. Naprotiv, moramo si ponovno dozvati u svijest da, upravo zato jer smo opravdani u Kristu, ne pripadamo više samima sebi, već smo postali hram Duha i zato smo pozvani proslaviti Boga u našemu tijelu (usp. 1 Kor 6,19). Silno bismo obezvrijedili neprocjenjivu vrijednost opravdanja ako ne bismo Krista proslavili svojim tijelom, budući da smo otkupljeni visokom cijenom njegove krvi. Zapravo, upravo je to naše bogoslužje "umom" i "duhom", zbog kojeg nas Pavao zaklinje "prikazati svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu" (Rim 12,1). Na što bi se svela liturgija upućena samo Gospodinu, kada ne bi, istodobno, bila služba za našu braću, na što bi se svela vjera koju se ne bi pokazalo djelima ljubavi? Apostol često svoje zajednice podsjeća na posljednji sud, kada ćemo se svi "pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo" (2 Kor 5,10; usp. također Rim 2,16).
To što etika koju Pavao predlaže vjernicima ne zastranjuje u oblike moralizma i pokazuje se aktualnom za nas danas, to je zato jer, svaki put, polazi uvijek od osobnog i komunitarnog odnosa s Kristovim opravdanjem, da bi se zatim odjelotvorila u životu po Duhu. Zato se svako etičko nazadovanje ne ograničava na individualnu sferu ili na subjektivni ambijent, već je istodobno obezvrjeđivanje osobne i zajedničke vjere: iz nje proistječe i na nju ima presudan utjecaj. Pustimo da do nas dopre pomirenje, koje je Bog u Kristu jednom zauvijek izvršio, da do nas dopre "luda" ljubav Boga prema nama: nitko i nikada nas neće moći odijeliti od njegove ljubavi (usp. Rim 8,39), koja nas osposobljava da možemo davati prave plodove Duha.
Kateheza pape Benedikta XVI., 26.11.2008.
nedjelja, 31.01.2010.
Ljubi samoga sebe
U evanđelju su zapisane riječi koje tumače temeljnu zapovijed ljubavi. Rečeno je da trebamo ljubiti svoga bližnjega kao sebe samoga. Možda premalo mislimo o toj stvarnosti ljubavi prema sebi samome. A ipak trebamo o tome misliti, budući da Isus to uzima i kao mjerilo ljubavi prema bližnjemu. Što to zapravo znači?
Prvo što ne smijemo zaboraviti jest da ljubiti sebe ne znači ući u neku bolesnu narcisoidnost. To nije nikakvo bolesno sebeljublje po kojem mislimo samo na sebe i nemamo vremena ni živaca za drugoga. To nije traženje potvrde svoga života u drugima i zahtijevanje da nam drugi ispune svaku želju. U tom pogledu Isus sasvim jasno u evanđelju govori da se treba odreći sebe i svojih interesa i biti za druge, ako želimo njega shvatiti, ako želimo biti njegovi učenici. Evanđeoska ljubav prema sebi, na koju smo pozvani, nema, dakle, veze s egoizmom. Ona je u nekom drugom redu.
Ljubiti sebe znači prihvatiti vlastiti život kao tajnu i kao dar. Čovjek je pozvan da prepozna da je obdaren iz Božje inicijative ljubavi. Ta ljubav nam otkriva neizrecive dimenzije Božje volje. To je ljubav koja stoji iza stvoriteljskog zahvata, čime je Bog ostvario svoju čežnju za mojim bićem. Trebamo otkriti da smo djeca Božja, ljubljena Božja bića, da smo neizrecivo željena bića od strane onoga koji je Gospodar života. To znači otvoriti se radosti života i to nas onda smješta u istinsku stvarnost ljubavi prema sebi.
Na taj način, kada se vidimo u svjetlu Božjega plana, mi prihvaćamo svoj život. Prihvaćamo sve što jesmo i što u sebi nosimo. Sve je u Božjem promislu, a sve što Bog čini onda je savršeno zamišljeno i ostvareno. Kada ne volimo sebe, kada na sebi ne prihvaćamo nešto što ne možemo sami mijenjati, kada smo na nešto ljuti ili se stidimo neke vlastitosti svojega tijela ili naravi, onda kao da time odbijamo i Božju ljubav, jer na neki način prigovaramo Bogu da je nešto učinio nesavršeno i nepotpuno.
U takvom raspoloženju nemoguće je sebe voljeti na istinski način. Kada je u nama takvo neprihvaćanje, onda se u nama rađaju pobune i požude. Čovjek osjeća želju da si na nezakonit način nadomjesti ono u čemu misli da je prikraćen. Tada upadamo u napast sebičnosti, na kriv način želimo sebi osigurati život. Budući da mislimo da smo prikraćeni u ljubavi, tražimo stanovita zadovoljenja, prepuštamo se jednostranim užicima, osobito spornim. Tada više nema istinske radosti života.
Međutim, kada se prihvaćamo sa svim onim što jesmo, sa svojim tijelom i svojom naravi, svojom dobi i spolom, sa svojim zdravljem i bolešću; kada prihvaćamo upravo te roditelje koje imamo i braću s kojima dijelimo njihovu ljubav, tog bračnog druga i takvog kolegu na poslu, kada prihvaćamo svoje vlastite ograničenosti i slabosti, tada se u nama stvara ozračje mira, tada ne prihvaćamo život kao nešto nametnuto, nego kao nešto darovano. Život nam više ne izgleda kao kazna, nego istinski dar. To je onaj pravi temelj odakle počinjemo na ispravan način ljubiti sami sebe.
Kada tako ljubimo sebe, onda na jedinstven način pomažemo i drugima oko sebe da nas ljube. Dok na ispravan način prihvaćamo i ljubimo sebe, onda nam je lakše ljubiti ljude oko sebe. Kada ne volimo sebe, onda nećemo nikada znati ljubiti druge oko sebe. Nemamo mjerila ljubavi, budući da u sebi ne nosimo iskustvo prihvaćenosti i ljubavi. Ako ne ljubimo sami sebe, stvaramo ljudima oko sebe probleme da nas prihvate i ljube i zatvaramo im put do vlastitog srca.
Prepoznajmo se u ljubavi Boga Oca koji nas je stvorio i htio. Prepoznajmo se u Isusu, ljubljenom Sinu i shvatimo da smo u njemu i mi ljubljena djeca istoga Oca. Prepoznajmo se u tajni Duha ljubavi, u Duhu Svetomu koji je izliven u srca naša kako bi i naše srce plamtjelo istinskom i punom ljubavlju. Zahvaćeni tom božanskom ljubavlju moći ćemo voljeti sebe, jer ćemo se prepoznati u svjetlu divnih Božjih djela. Tako ispunjeni radošću moći ćemo voljeti ljude oko sebe. Ostvarit ćemo tada na ispravan način i osnovnu zapovijed ljubavi prema bližnjemu, jer ćemo u sebi nositi mjerilo: ljubit ćemo sebe u svjetlu Božje ljubavi.
Zvjezdan Linić
Sjaj istine odsijeva u svim Stvoriteljevim djelima i napose u čovjeku koji je stvoren na sliku i priliku Božju (usp. Post 1, 26): istina prosvjetljuje um i uobličuje slobodu čovjeka koji se na taj način upućuje da spozna i ljubi Gospodina. Stoga psalmist moli: "Obasjaj nas, Gospodine, svjetlom svoga lica!" (Ps 4, 7).
(Ivan Pavao ll)
| < | srpanj, 2010 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (6)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (6)
Siječanj 2010 (11)
Prosinac 2009 (13)
Studeni 2009 (10)
Listopad 2009 (15)
Rujan 2009 (14)
Kolovoz 2009 (14)
Srpanj 2009 (11)
Lipanj 2009 (10)
Svibanj 2009 (13)
Travanj 2009 (14)
Ožujak 2009 (11)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (11)
Prosinac 2008 (8)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (10)
Rujan 2008 (9)
Kolovoz 2008 (10)
Srpanj 2008 (8)
Lipanj 2008 (9)
Svibanj 2008 (16)
Travanj 2008 (11)
Ožujak 2008 (11)
Veljača 2008 (8)
Siječanj 2008 (23)
Prosinac 2007 (7)
Komentari da/ne?
Linkovi
CERC
Catholic Answers
Simple Catholicism
Tebe Tražim
KNI
Psalmi
103 Bog je ljubav
Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i ne zaboravi dobročinstva njegova:
on ti otpušta sve grijehe tvoje,
on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
on ti od propasti čuva život,
kruni te dobrotom i ljubavlju;
život ti ispunja dobrima,
k'o orlu ti se mladost obnavlja.
Gospodin čini pravedna djela
i potlačenima vraća pravicu,
Mojsiju objavi putove svoje,
sinovima Izraelovim djela svoja.
Milosrdan i milostiv je Gospodin,
spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.
Jarostan nije za vječna vremena
niti dovijeka plamti srdžba njegova.
Ne postupa s nama po grijesima našim
niti nam plaća po našim krivnjama.
Jer kako je nebo visoko nad zemljom,
dobrota je njegova s onima koji ga se boje.
Kako je istok daleko od zapada,
tako udaljuje od nas bezakonja naša.
Kako se otac smiluje dječici,
tako se Gospodin smiluje onima što ga se boje.
Jer dobro zna kako smo sazdani,
spominje se da smo prašina.
Dani su čovjekovi kao sijeno,
cvate k'o cvijetak na njivi;
jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema,
ne pamti ga više ni mjesto njegovo.
Al' ljubav Gospodnja vječna je nad onima što ga se boje
i njegova pravda nad sinovima sinova,
nad onima što njegov Savez čuvaju
i pamte mu zapovijedi da ih izvrše.
Gospodin u nebu postavi prijestolje svoje,
i kraljevska vlast svemir mu obuhvaća.
Blagoslivljajte Gospodina, svi anđeli njegovi,
vi jaki u sili, što izvršujete naredbe njegove,
poslušni riječi njegovoj!
Blagoslivljajte Gospodina, sve vojske njegove,
sluge njegove koje činite volju njegovu!
Blagoslivljajte Gospodina, sva djela njegova,
na svakome mjestu vlasti njegove:
blagoslivljaj Gospodina, dušo moja!
*
Da poslušam što mi to Gospodin govori:
Gospodin obećava mir
narodu svomu, vjernima svojim,
onima koji mu se svim srcem vrate. (Ps 85,19)
*
Pokaži mi, Gospodine, svoje putove,
nauči me svojim stazama!
Istinom me svojom vodi i pouči me,
jer ti si Bog, moj Spasitelj:
u tebe se pouzdajem svagda.
Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti
i ljubavi svoje dovijeka.
Ne spominji se grijeha moje mladosti ni prijestupa,
spomeni me se po svojoj ljubavi -
radi dobrote svoje, o Gospodine!
Gospodin je sama dobrota i pravednost:
grešnike on na put privodi.
On ponizne u pravdi vodi
i uči malene putu svome.
Sve su staze Gospodnje istina i ljubav
za onog koji čuva Savez njegov i propise.
Pogledaj na me i smiluj se meni,
jer osamljen sam i nevoljan.
Odagnaj tjeskobe srca moga,
iz bojazni mojih izbavi me!
Vidi nevolju moju i muku
i oprosti sve grijehe moje! (Ps 25,4-10.16-18)
*
Prigni uho svoje, Gospodine, i usliši me
jer sam bijedan i ubog.
Čuvaj dušu moju jer sam posvećen tebi;
spasi slugu svoga koji se uzda u te!
Ti si moj Bog; o Gospode, smiluj mi se
jer povazdan vapijem k tebi.
Razveseli dušu sluge svoga
jer k tebi, Gospodine, dušu uzdižem.
Jer ti si, Gospode, dobar i rado praštaš,
pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju. (Ps 86,1-5)
*
Vjeran je Gospodin u svim riječima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Gospodin podupire sve koji posrću
i pognute on uspravlja.
Oči sviju u tebe su uprte,
ti im hranu daješ u pravo vrijeme.
Ti otvaraš ruku svoju,
i dobrostivo sitiš sve što živi.
Pravedan si, Gospodine, na svim putovima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju,
svima koji ga zazivaju iskreno. (Ps 145,13-18)
*
Učinio si dobro svom sluzi, Gospodine,
po riječi svojoj.
Nauči me razumu i znanju,
jer u zapovijedi tvoje vjerujem.
Prije nego bjeh ponižen, lutao sam,
ali sada tvoju čuvam riječ. (Ps 119,65-67)
*
Savršen je Zakon Gospodnji - dušu krijepi;
pouzdano je Svjedočanstvo Gospodnje - neuka uči;
prâva je naredba Gospodnja - srce sladi;
čista je zapovijed Gospodnja - oči prosvjetljuje;
neokaljan strah Gospodnji - ostaje svagda;
istiniti sudovi Gospodnji - svi jednako pravedni,
dragocjeniji od zlata, od zlata čistoga,
slađi od meda, meda samotoka.
Sluga tvoj pomno na njih pazi,
vrlo brižno on ih čuva.
Ali tko propuste svoje da zapazi?
Od potajnih grijeha očisti me!
Od oholosti čuvaj slugu svoga
da mnome ne zavlada.
Tad ću biti neokaljan,
čist od grijeha velikoga. (Ps 19,8-14)
*
Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!
Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!
Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim! (Ps 51,3-4.12-14)
*
Gospodin mi je svjetlost i spasenje:
koga da se bojim?
Gospodin je štit života moga:
pred kime da strepim?
Za jedno molim Gospodina,
samo to ja tražim:
da živim u Domu Gospodnjem
sve dane života svoga,
da uživam milinu Gospodnju
i Dom njegov gledam.
Moje mi srce govori: "Traži lice njegovo!"
Da, lice tvoje, o Gospodine, ja tražim.
Ne skrivaj lica svoga od mene.
Ne odbij u gnjevu slugu svoga!
Ti, Pomoći moja, nemoj me odbaciti!
I ne ostavi me, Bože, Spasitelju moj! (Ps 27,1.4.8-9)
*
Tražio sam Gospodina, i on me usliša,
izbavi me od straha svakoga.
U njega gledajte i razveselite se,
da se ne postide lica vaša.
Eto, jadnik vapi, a Gospodin ga čuje,
izbavlja ga iz svih tjeskoba. (Ps 34,5-7)
*
Kako li je dragocjena, Bože, dobrota tvoja,
pod sjenu krila tvojih ljudi se sklanjaju;
site se pretilinom Doma tvojega,
potocima svojih slasti ti ih napajaš.
U tebi je izvor životni,
tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo. (Ps 36,8-10)
*
Više si u srce moje ulio radosti
nego kad obilno rode pšenica i vino.
Čim legnem, odmah u miru i usnem,
jer mi samo ti, o Gospodine,
daješ miran počinak. (Ps 4,8-9)
*
Samo je u Bogu mir, dušo moja,
samo je u njemu spasenje.
Samo on je moja hrid i spasenje,
utvrda moja: neću se pokolebati. (Ps 62,2-3)
*
Ljubim te, Gospodine, kreposti moja!
Gospodine, hridino moja, utvrdo moja spase moj;
Bože moj, pećino moja kojoj se utječem,
štite moj, snago spasenja moga, tvrđavo moja! (Ps 18,2-3)
*
Hvali, dušo moja, Gospodina!
Hvalit ću Gospodina sveg života svojeg.
Dok me bude, Bogu svom ću pjevati. (Ps 146,1-2)
Pregled po autorima
Razni sveci o molitvi, kušnjama, svetoj čistoći, pokori, Duhu Svetome
Liturgija Vazmenog bdijenja - Vazmeni hvalospjev
Katekizam Katoličke Crkve: Što je vjera, Božja Providnost i sablazan zla, Smrtni grijeh, Posvetna milost, O potrebi poznavanja Sv. Pisma
II. vatikanski koncil: Gaudium et spes - Dublja pitanja čovjeka i čovječanstva, Stav Crkve prema ateizmu
Sv. Augustin: Ispovijesti - Velik si, Gospodine, Kasno sam te uzljubio, Što si dakle, Bože moj?
Sv. Jeronim - O obraćenju i pokori srca
Sv. Grgur Nazijanski - Uskrs, divan početak!
Sv. Ivan Zlatousti - Vjera ljubavlju djelotvorna
Sv. Irenej Lionski: Rasprava protiv krivovjerja - Poslanje Duha Svetoga
Sv. Lav Veliki - Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo!
Sv. Anzelmo: Proslogion - Želja za gledanjem Boga
Sv. Bernard iz Clairvauxa - O Marijinoj smrti i uznesenju
Sv. Franjo Asiški - Gospodine, učini me oruđem svoga mira, Prva opomena o sv. Euharistiji
Sv. Toma Akvinski - Molitva za mudro uređenje života
Sv. Franjo Saleški: Filotea - Prava pobožnost, Narav i izvrsnost pobožnosti, Odlučiti služiti Bogu, O strelovitim molitvama, Kako se treba pričešćivati, O strpljivosti, O unutarnjoj poniznosti, O blagosti prema bližnjemu, O blagosti prema sebi, O prijateljstvu
Sv. Franjo Saleški: Teotim - Sloboda i milost
Sv. Franjo Saleški: Misli - Slabost i snaga, Božja svemoguća ljubav, Sebeljublje i ljubav, Tri pravila, Duboki smisao patnje, Ostani u miru, Godišnja doba duše, Blagost i poniznost
Sv. Ignacije Lojolski: Duhovne vježbe - Dušo Kristova, Uzmi, Gospodine, Pravila za raspoznavanje duhova, Pravila glede skrupulâ
Sv. Ivan od Križa: Uspon na goru Karmel - Glavne štete što ih požude nanose duši, Požude potamnjuju i zasljepljuju dušu, Evanđeoska radikalnost, Vjera je noć za dušu, Odreći se sebe, Opasnost od nadnaravnih fenomena
Sv. Ivan od Križa: Tamna noć - O pročišćavajućoj noći osjeta, O duhovnoj neumjerenosti
Sv. Ivan od Križa - Razum - dar Duha, Sjedinjenje s Bogom
Sv. Terezija Avilska: Put k savršenosti - O Božjoj blizini
Sv. Terezija Avilska - Tko ima Boga ima sve
Sv. Ljudevit Marija Montfortski: Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji - Lažni štovatelji i lažne pobožnosti, Oznake prave pobožnosti, Podložimo se Mariji, O Marijinoj poniznosti i uzvišenosti
Sv. Toma More: Kristova žalost - Bdijte i molite da ne padnete u napast!
Sv. Toma More - Molitva za humor
Sv. Mala Terezija: Povijest jedne duše - Znanost ljubavi, O ružama i tratinčicama, O slabosti i malenosti, Kušnja vjere
Sv. Ivan Marija Vianney - O svetosti, O molitvi
Sv. Faustina Kowalska: Dnevnik - Razgovor Milosrdnog Boga s grešnom i očajnom dušom, Molitva za sve koji ne poznaju Boga
Sv. Edith Stein - Sutra je novi dan, Molitva
Sv. Padre Pio - O miru
Bl. Majka Terezija - Rad i molitva, Nauči i mene ljubiti, Tko je za mene Isus, Jednostavno prihvaćanje,
Bl. Ivan Merz: Ljubav i čistoća - Vjera i sumnja, Tužno sjećanje na prvu ljubav
Bl. Ivan Merz - Misli
Bl. Charles de Foucauld - Apostolat dobrote
Bl. Edward J. M. Poppe - Molitva za poniznost
Bl. Ivan Pavao II: Veritatis splendor - Sloboda i zakon, Savjest i istina, Smrtni i laki grijeh, Univerzalnost i nepromjenjivost moralnih normi
Bl. Ivan Pavao II: Fides et ratio - Različita lica istine o čovjeku
Bl. Ivan Pavao II: Prijeći prag nade - Tako nas spašava
Bl. Ivan Pavao II: Pomirenje i pokora - Prispodoba o pomirenju, Čovjekova drama
Bl. Ivan Pavao II: Ljubav i odgovornost - Kritika utilitarizma
Bl. Ivan Pavao II: Put do Krista - O savjesti i kajanju
Benedikt XVI: Deus caritas est - Eros i agape
Benedikt XVI - Kateheza o Sv. Ignaciju Antiohijskom, Svetost nije luksuz, Slika i uzor Crkve, Posljedice opravdanja po vjeri i djelovanja Duha, Korizma kao prava prigoda za duhovnu obnovu
Joseph Ratzinger: Uvod u kršćanstvo - Vjera i sumnja, O neizvjestnosti vjere, Biti kršćaninom, Svetost, Vjera nije produkt umovanja
Joseph Ratzinger: O vjeri, nadi i ljubavi - Živa vjera kao temelj nove evangelizacije, Dvije vrste pelagijanizma, O odnosu prema samome sebi, Žalost ovoga svijeta
Joseph Ratzinger: U početku stvori Bog - Bog Stvoritelj, Stvaranje čovjeka, Grijeh i otkupljenje
Joseph Ratzinger: Bog i svijet - Jadikovati kao Job?, O patnji, O susretu, Je li sve već zapisano?, Ljekovita moć ljubavi
Joseph Ratzinger: Duh liturgije - O euharistijskoj nazočnosti
Toma Kempenac: Nasljeduj Krista - Strpljivost, O nestalnosti srca, Odolijevanje kušnjama, Kad te pogode strelice riječi, Dosta je svakom danu zla njegova, O sebeljublju, Korist od protivština, Manjak svake utjehe, Kraljevski put svetoga križa
Lorenzo Scupoli: Duhovni boj - Kršćansko savršenstvo, O nepouzdanju u sebe, U čovjeku postoji više volja, O slobodi i snazi volje, Što trebamo činiti kada smo ranjeni, Đavolske lukavštine i prijevare, O izbjegavanju nemira srca
David Torkington: Pustinjak - Praktični pelagijanizam, Fundamentalni zakon duhovnog života
David Torkington: Prorok - Srce i duša molitve, Čekati u podnožju križa, O snazi oluje, Jedini put do svetosti
David Torkington: Mistik - O stadijima duhovno-molitvenog života, Na pragu tamne noći
Wilfrid Stinissen: Moj život u tvojim rukama - Božja sveprisutnost, Istinska sloboda, Darivanje i primanje
Thomas Merton: Gora sa sedam krugova - Posvetna milost, O prihvaćanju patnje
Heribert Mühlen: Uvođenje u osnovno iskustvo kršćana - Što i kako svjedočiti, Obrati se i oslobodi lažnih veza, Slijediti Krista
Anselm Grün: Unutarnji poticaji - Kao da jest
Anselm Grün: Putovi k slobodi - O propisanoj ljubavi i prisilnom jedinstvu, Parresia
Henri J. M. Nouwen: Unutarnji glas ljubavi - Priznaj svoju nemoć
brat François iz Taizé-a - Pomozi mojoj nevjeri
Franjo kard. Kuharić: S Bogom licem u lice - Čovjek je spašen, Živjeti evanđelje
Rafael kard. Merry del Val y Zulueta - Litanije poniznosti
John Henry kard. Newman: Misli o kršćanskoj vjeri - O kršćanskoj skrovitosti
Ivan Devčić: Bog i filozofija - Credo ut intelligam
Ivan Devčić - Kriza spoznaje i morala
Ivan Fuček: Grijeh i obraćenje - Gubitak osjećaja grijeha, Obraćenje, O krivnji i kajanju, Posljedice grijeha, O istočnom grijehu
Ivan Fuček: Bogoštovlje i molitva - Jedno neobično obraćenje
Karl Rahner: Iskustvo Duha - Mistika svakodnevnice
Karl Rahner: Teološki rječnik - Pakao, Strah Božji
Karl Rahner - Molitva grešnika
Karl-Heinz Weger: Uvod u teološku misao Karla Rahnera - O intelektualnom poštenju u vjeri
Jozef Bakalarz: Duhovnost Srca Isusova - O štovanju Srca Isusova
Živan Bezić: Kršćansko savršenstvo - O svrsi, sadržaju, oblicima i načinu molitve
Živan Bezić - Što je vjera?
Stjepan Doppelhammer - Uloga poniznosti u činu vjere
Benedict J. Groeschel: Psihologija duhovnog razvoja - Prva tama
Benedict J. Groeschel: Izlazak iz tame - Sretni su oni koji trpe s Kristom, Lijek koji uvijek djeluje
G.K. Chesterton: Pravovjerje - Luđak, Uzbudljiva romantika pravovjerja
C.S. Lewis: Pisma starijeg đavla mlađem - Pismo treće, Pismo osmo, Pismo četrnaesto, Pismo petnaesto, Pismo dvadesetdrugo, O razlozima ljudskog smijeha
C.S. Lewis: Mere Christianity - Proračunavanje troškova, Veliki grijeh
J.R.R. Tolkien: The Music of the Ainur
Peter Kreeft: Kršćanstvo i druge religije - Jedincatost kršćanstva
Jacques Maritain: Filozofija povijesti - Kršćanin u svijetu
Carlo Maria Martini: Pravilo kršćanskog života - U trenucima sumnje
Søren Kierkegaard: Strah i drhtanje - Idemo dalje
Søren Kierkegaard: Vježbanje u kršćanstvu - Spasiteljski poziv, I blago onom tko se ne sablazni o mene, Privuci nas k sebi
Angelo Comastri: Bog je ljubav - Zvanje, Ljubav, Krotko magare, Jacques Fesch, Benedetta Bianchi Porro
Jean-Pierre de Caussade - Tihi vodič
Antoine de Saint Exupéry - Umijeće malih koraka, Pustinja
Benedetta Bianchi Porro - Jedno dirljivo pismo
Chiara Lubich - Ne koliko, već kako
F.M. Dostojevski: Braća Karamazovi - O paklu i ognju paklenom
L.N. Tolstoj: Otac Sergije - V. poglavlje, VII. i VIII. poglavlje
François Varone: Nevolje s odsutnim Bogom - Čovjek - biće u nastajanju
Gabrielle Amorth: Izvješća rimskog egzorcista - Strah od đavla?
Phil Bloom - Uobičajena propovijed, Osvrt na uobičajenu propovijed (skidanje maske)
Mijo Nikić - O čistoći nakane u ignacijanskoj duhovnosti
Ivan Koprek - Sv. Toma Akvinski o prijateljstvu
Celestin Tomić - Agape i objava Božje ljubavi
Tomislav Ivančić - Bit kršćanske poruke, Najjače oružje, Izvor zla i patnje
Bonaventura Duda - Bit farizejstva
Jerko Fućak - Uloga vjere u spasenju
Vendelin Vošnjak - Uskrs
Zvjezdan Linić - Ljubi samoga sebe
Zlatko Sudac - Večernji susret, Duhovna obnova (video), O ispovijedi
Božidar Nagy: Lurd - susret neba i zemlje
Slavko Pavin: Sloboda za ljubav - Oče naš, Isus i grešnici
Marko Ivan Rupnik: Bacio mu se oko vrata - Dvije vrste grešnika
Ivan Sirovec: Sveci - Sv. Toma Becket, biskup i mučenik
Milan Špehar: Ne-koristan Bog - Božja šutnja
Milan Špehar: Problem Boga u djelima M. Krleže - Slika Boga kao krvnika i neprijatelja čovjeka
Milan Špehar - Odškrinuta vrata
Phil Bosmans - Voli život, Cijena sreće, Otvori se radosti života, Ljubav traži obraćenje, Ustani!, Put u sjeni križa, Susresti Boga, "Da" životu, Najteža kritika, Ljubav ima mnogo lica, Svaki dan živjeti zajedno, U ritmu mora, Moć ljubavi obnavlja
Bruno Ferrero - Utjeha, U krugu radosti, Svom snagom
Adalbert Ludwig Balling - Sretan je tko svoju sreću dijeli, Zazivam te
Luciano Fanin - Ako nekoga ispravljaš, čini to s ljubavlju
Rajmund Kupareo - Tihi svetac
Stjepan Lice - Suvišna riječ, Jedini put
Ante Grbeš: Ulomci duše - Oprostiti
Antun Matošević - Ispovijed grešnika
Vladimir Nazor - K Bogu!
Josip Pupačić - Moj Bog
Tanja Tolić - Tiranija "prave ljubavi"
Anthony de Mello - Sreća i nesreća
Zoran Vukman: Kuda ideš, Hrvatska - Niskost svijeta
Jakov Jukić: Budućnost religije - O ideologiji sekte i gnoze
Viktor Frankl: Liječnik i duša - Ugoda i radost, Smisao patnje
Oscar Wilde: San Miniato
Wilhelm Friedemann Bach - Nisi zaboravljen(a)
Rekli su o ljubavi, Ljubav prema neprijateljima, Očinska ljubav, krunica sv. Antuna, Vojska Bezgrešne, Molitva plemena Siouxa, Dva vuka, Krasna mala pričica, Tekst na brončanoj ploči čekaonice jedne bolnice u New Yorku